Hekata

Hekata (grč. Hekate, Ἑκάτη, lat. Hecate) je misteriozna božica podzemnog svijeta s tri glave i tri tijela; vladarica čudovišnih bića i čarobnica.

Hekata

Hekata utjelovljuje trostruku osobu: na nebu je božica Mjeseca, na Zemlji božica porođaja i omladine, a u podzemnom svijetu vladarica podzemnih sila. Zaštitnica je je magije i tajnih učenja. Prate je sablasti, noćna priviđenja i bijesni psi.



Hekata je jedina kći Titana Perza i njegove žene Asterije, a vrhovni ju je bog Zeus obdario velikom moći, ili je dijete Zeusa i Asterije, Nikte koja ju je sama rodila, ili čak Demetre.

Hekatina djeca su u drugim mitovima navedena s drugim roditeljima: Skila, Kirka, Medeja. Medeji je dala dio svoje crne magije.

Hekata je bila na Zeusovoj strani u ratu Titana. U ratu s bijesnim Gigantima se čak i borila - ubila je bakljama jednog diva.

Had je oteo svoju nećakinju Koru i promijenio joj ime u Perzefona, a dok ju je njezina majka Demetra tražila, Hekata joj je pomogla. U podzemlju je Perzefona postala njezina štićenica.

Kad su bogovi pretvorili Hekabu u crnu kuju, ona je postala Hekatina miljenica. Zato su se Hekati žrtvovali psi.

Premda je susrećemo na popisu najstarijih grčkih bogova, čini se da je bila maloazijskog podrijetla.







Na vazama je prikazivana kao žena s bakljama, odjevena na jednak način kao Artemida. Kao kip je prikazana u liku tri žene koje stoje jedna do druge, s krunama na glavi.

Hekata naslikana na vazi

Perzefona

Perzfona

Perzefona  u grčkoj mitologiji prelijepa je kraljica Hada, što je postala protiv svoje volje, nakon što ju je oteo Had. Prema Heziodu Zeusova je i Demetrina kći. Bila je znana i kao Kora , što se povezivalo s čašćenjem nje i njezine majke. Perzefona je živjela dalje od ostalih olimpskih bogova. Za njezinu su se ruku natjecali Hermes, Ares, Apolon i Hefest, ali Demetra je odbila sve njihove darove i skrila kćer daleko od društva bogova. Perzefona je živjela mirnim životom.

Otmica Perzefone

Jednoga je dana brala cvijeće s nimfama ili pak, prema Homerskim himnama s Atenom i Artemidom na polju. Odjednom je Had probio tlo i izašao iz podzemnoga svijeta te ju je oteo i poveo sa sobom. Demetra je čula krik svoje kćeri i potrčala u pomoć, ali već je bilo kasno. Shrvana je Demetra pretvorila nimfe u Sirene jer se nisu umiješale. Demetra je lutala svijetom devet dana bez hrane i pića, sve dok joj Helije, bog Sunca koji sve vidi, nije rekao gdje je..

Had ju je duboko volio i nije ju htio pustiti iz podzemnoga svijeta. Oženio ju je i dao joj da kuša zrna šipka (kad bi tkogod kušao nešto iz podzemnoga svijeta, više se nije mogao vratiti na zemlju).

Demetra se potom zatvorila u svoj hram u Eleuzini te na svijet poslala neplodnost uzrokovavši velike neizdržive katastrofe i za ljude i za bogove. Ljudi su molili Zeusa da nešto učini, a umiješali su se i ostali bogovi, a i sama je Demetra tražila pomoć.

Budući da je nije mogao potpuno vratiti jer je jela zrna šipka, poslao je Hermesa da pregovara s Hadom. Određeno je da Perzefona trećinu godine živi u podzemnome svijetu s Hadom, a ostatak godine na zemlji. U drugoj inačici mita, Hekata je spasila Perzefonu.

Tako Demetra tugujući zimi zemlji daje neplodnost dok joj kći odlazi u Had, a kad se vrati, odijeva prirodu u zelenilo i cvijeće. Tako su, prema grčkoj mitologiji nastala godišnja doba. Druge inačice nastanka godišnjih doba govore da ili je Demetra zaposlena traženjem svoje kćeri pa zanemari zemlju i tako dođe zima ili pak izričito zapostavi zemlju, ljutita zbog otmice svoje kćeri.

Heba

Heba

Heba  u grčkoj mitologiji boginja je mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu. Prema Heziodu, kći je Zeusa i Here. Hebino ime dolazi od grčke riječi ‘ηβη, hêbê = "mladost". Prikazuje ju se kao lijepu mladu ženu, najčešće odjevenu u haljinu bez rukava ili polugolu. Često drži vrč, kao svoj simbol vinotoče. Heba je bila vrčonoša ambrozije i nektara olimpskim bogovima dok se nije udala za Herakla, nakon čega ju je zamijenio Ganimed. Pomagala je i Aresu s kočijama te kupala Heru. Prema Euripidu i Apolodoru, bila je Heraklova žena s kojim je imala dva sina: Aleksijara i Aniketa, blizance i olimpske čuvare, "istjerivača rata" i "nepobjedivog". Pomogla je Jolaju da se pomladi, kako bi se mogao boriti protiv Euristeja.

Hebin simbol - Vrč

Helije

Helije je u grčkoj mitologiji bio  izvorni bog Sunca; Tejin i Hiperionov sin, Selenin i Ejin brat. S vremenom je sve više poistovjećivan s Apolonom. Helijevo grčko ime znači "sunce". Helije je prikazivan kao lijep mladić okrunjen sjajnom Sunčevom aureolom, a često je prikazivan i kako vozi svoju kočiju koju vuku krilati konji te krstari nebom. Kod Homera Apolon nije povezan sa Suncem, ali navodi njegov epitet Feb ('Phoebus = "sjajan").

Simbol Helija- sunčeva aureola

Simbol Helija - Kočija s krilatim konjima

Helije je vozio svoju kočiju preko neba svakog dana - kretao bi u zoru na istoku, a završavao s vožnjom navečer na zapadu. Homer opisuje da su mu kočiju vukli sunčani bikovi. Pindar opisuje da su je vukli vatreni pastusi. Poslije su brzonogim krilatim konjima dana imena: Pirej, Ej, Eton i Flegon. Kad bi završio, njegova bi mu sestra Selena otpjevala uspavanku, a potom bi zaspao u svojoj krilatoj zlatnoj barci, Hefestovu daru. Svoju je dužnost Helije besprijekorno obavljao sve dok nije ugledao boginju Atenu kako se rađa iz Zeusove glave. To ga je začudilo te se u svojoj kočiji na trenutak zaustavio, a vrijeme je stalo, no to nije imalo nikakvih posljedica.

Helije je imao svevideće oko. Dojavio je Hefestu o tome da ga Afrodita vara s Aresom. Također je vidio da Had otima Perzeonu. Najstariji prikaz Apolona kao boga Sunca jest u fragmentima Euripidove tragedije Faetont, u govoru na kraju drame u kojem Klimena, Faetontova majka, jadikuje da je Helije, zvan Apolon, uništio njezino dijete (Apollon = "uništavač"). U helenistička vremena Apolon je sve više povezivan sa Suncem, njegov epitet Feb pridan je i bogu Sunca. U filozofskim tekstovima (Parmenid, Empedoklo, Plutarh, Kratil) te u orfičkim tekstovima spominje se Apolon kao bog Sunca. Grci nisu povezivali Apolona s vožnjom u sunčanoj kočiji - to je bila praksa rimskih pisaca.